Sloboda posinjenih Ispis
Subota, 13 Svibanj 2017 11:03

2017-5-13Bože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Krista vjeruju: udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. (zborna molitva 5. vazmene nedjelje)

 

Uvijek se rado prisjetim riječi svete Majke Terezije: „Teologija kao znanost može biti predivna. Ali ipak najbolja je ona teologija koju su malene, ponizne i jednostavne duše pisale svojim životima. Teologija koju su očitovale svojim osmjehom, radosnim i blagim pogledom, te djelima ljubavi i milosrđa. Takve duše su bili prijatelji sa živim Bogom te duboko i intimno prožete Njime i Njegovom Mudrošću. Zato je teologija koju su pisale svojim životima i ostavile u svojim spisima, uistinu živa i predivna teologija. Uistinu autentičan govor o Bogu.“

 

Pjev ptica i glasni šum južnog vjetra odzvanja kamenim ulicama splitskog geta. Prvo što pomislih – napokon tišina! Ona me mami kao nevidljiv konop ljubavi poteže na susret s Njim. Ima nešto u toj tišini, u pjevu ptica i šumu vjetra! Potrebni su duši. A kad smo već kod potreba – osjećam li potrebu za vlastitim spasenjem, za posinjenjem? Prva rečenica ove zborne molitve jest i svojevrsni podsjetnik – ta Bog ti je sve to omogućio – i stavio na raspolaganje. Ali osjetiš li ti doista nasušnu potrebu i želju za tim? Kao da ova molitva „podrazumijeva“ da su svi sudionici liturgije odavno svjesni te vlastite potrebe i da su se već odavna grčevito domogli onoga što im je potrebno za svrhovito življenje. No je li stvarno tako? Ako sam potreban spasenja, to znači da sam u svojevrsnoj opasnosti. Jesam li? Ako me je potrebno posiniti to znači da sam na neki način siroče?

 

 

O kakvoj je opasnosti riječ? I jesam li zbilja sirota? Opasnost od življenja bez ljubavi i istine koje je svojevrsno onomu koji ne poznaje svoga Roditelja, koji živi kao sirotan – bijednik, siromašak koji oskudijeva u osnovnim potrebama za život i čija turobna sudbina izaziva sažaljenje. A kako sada živiš ovdje na zemlji – tako ćeš i u svu vječnost (jer se svakoga dana u svojoj slobodi za to opredjeljuješ). Gospodin uvijek čeka i poziva, baca konopce ljubavi po pjevu ptica, šumu južnog vjetra. Po onome što te mami da uđeš u sebe i promotriš svoje stanje kakvo uistinu jest. Ondje te čeka On s papirima o posvojenju (Njegova riječ u Svetom Pismu), čeka tvoj pristanak i obećaje ti sve ono što ti je prijeko potrebno za život u punini nudi ti svoju Ljubav, Istinu, Smisao, Radost. A ostalo će ionako nadodati – jer je tako rekao – a On nikad ne vara! Samo trebaš pristati!

 

 

Kada jednom, čitavim svojim bićem, priznaš sebi da si jadan, siromašan, potreban istinske Ljubavi i spasenja i prihvatiš to sve iz Njegove ruke - svakoga dana - iznova, tada ulaziš u pravu slobodu, ne slobodu „od“ već slobodu „za“, koja ne poznaje granica! Ako li pak živiš svakoga dana iznova svjestan vlastitog otkupljenja (spasenja) po Isusu Kristu, vlastitog identiteta sina/kćeri živoga Boga i iz te svjesti djeluješ u svojoj obitelji, zajednici, na radnom mjestu, školi onda je smrt za tebe samo most preko kojega ćeš konačno prijeći u roditeljsku kuću u vječnu baštinu! I, želiš li još uvijek biti siroče?

 

s. Josipa Otahal, OP