Deveto kruničarsko hodočašće na Mariju Bistricu Ispis
Ponedjeljak, 08 Svibanj 2017 14:37

2017-5-8-krunicariKruničarsko hodočašće i ove je, devete godine za redom, 'zabijelilo' Nacionalno marijansko svetište Mariju Bistricu, u subotu 6. svibnja 2017. godine. Dominikanski red, vjeran svom poslanju, okuplja Marijine štovatelje i promiče njezinu krunicu ili ružarij gdje god djeluje.

 

I ove su godine bile zastupljene župe Zagrebačke nadbiskupije, gdje sestre ili braća promiču Gospinu krunicu: Kraljice svete krunice, bl. Augustina Kažotić, Savski Nart, Čret - područna kapela sv. Terezije Avilske, Pregrada i Krist Kralj u Trnju. Narod je pjevao, molio krunicu ili samo srcem šaputao Gospi svoje jade, molbe i zahvale. Ona to sluša, niti jedan joj uzdah nije dalek, stran ili nepoznat. Pravo joj nadahnuti pjesnik pjeva: Ti znadeš najbolje sve naše nevolje … Predivno svibanjsko sunce pružilo je hodočasnicima posebno ozračje. 

 

Program je započeo zajedničkim moljenjem krunice. U svaku je deseticu uvodio meditativnim razmišljanjem o. Ljudevit Jeđut. Nakon toga je slijedilo predavanje p. Ike Mateljana. On je citirao poznate mističare (sv. Malu Tereziju, Ivana Taulera, Echkarta i druge) gdje se vidi kakav su oni odnos gajili prema Presvetoj Djevici.


Euharistijsko je slavlje, uz nazočnost rektora svetišta vlč. Domagoja Matoševića, o. Mate Bošnjaka i o. Ljudevita Jeđuta, te braće dominikanskih klerika, predvodio vojni biskup u miru, mons. Juraj Jezerinac. Po završetku mise bila je Molbenica Pompejskoj Gospi, koju je, zajedno s predsjedateljima misnog slavlja, molio sav narod. Nakon kraće stanke slijedio je Križni put po bistričkoj Kalvariji. Kruničarsko hodočašće završilo je kratkim blagoslovom s Presvetim, koji je predvodio o. Lujo. Oduševljeno, ali i pomalo nostalgično opraštao se pobožni vjernički puk od drage Gospe uz pjesmu Zbogom, Zbogom …, i s nama, s nama, s nama Marijo, uz čvrsto obećanje da će joj uskoro opet doći.


Biskup Jezerinac se u svojoj propovijedi osvrnuo na nastanak krunice, kako donosi Wikipedija. „Riječ "krunica" umanjenica je od riječi "kruna", a uveo ju je mistik dominikanac Heinrich Seuse iz Konstanze. U njegovo vrijeme bio je običaj među zaljubljenima, da se međusobno darivaju krunama – vijencima ruža. To ga je navelo na ideju da Bl. Djevici Mariji isplete vijenac od 150 ruža, i tako je nastao dvostruki naziv krunica i ružarij.


Potom je biskup istaknuo kako se krunica dugi niz godina sastojala od 15 otajstava, koja su podijeljena na tri jednaka dijela tj. tri, tematska kruga, koji obuhvaćaju Isusov život. U povodu dvadeset i pete obljetnice svojeg pontifikata, 2002. papa Ivan Pavao II. uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla, i tako se, na temelju biblijskih tekstova, razmišlja o radosnim, svjetlosnim, žalosnim i slavnim otajstvima. “Koliko god izgovaranjem Zdravomarija krunica bila marijanska, krunica je još više kristološka molitva: u njezinu središtu je Isus i njegovo spasenjsko djelo s kojim je najtješnje povezana Blažena Djevica. Spasitelj je preko nje ušao u ljudsku povijest - kroz muku i smrt na križu u uskrsnuće – i s Majkom u proslavu. Moliti krunicu znači razmatrati ta otajstva i time uranjati u povijest ljudskoga spasenja zajedno s Majkom Gospodinovom.“


Biskup Jezerinac je nadalje spomenuo kardinala Stepinca, velikog štovatelja Marijine krunice. Na posebni se način osvrnuo na naše hrvatske branitelje koji su odlazili u boj s krunicom oko vrata, dok ih je sav vjernički hrvatski narod pratio prebirući zrnca krunice i moleći Marijinu pomoć. I Marija nas nije iznevjerila. Njoj valja pripisati svaku plemenitu borbu i pobjedu, kako kroz cijelu povijest, tako i u Domovinskom ratu. S tim u svezi biskup je dodao kako je 24 puta bio s Hrvatskom vojskom na hodočašću u Lurdu, gdje su naši vojnici bili prepoznatljivi upravo po krunicama koje su nosili. Pozvao je, na kraju, Marijine štovatelje neka se nikada ne umore iskazivati štovanje i pobožnost Blaženoj Djevici, jer nas ona može zaštititi od svakoga zla duše i tijela.
O. Iko Mateljan je u svom izlaganju o štovanju Blažene Djevice Marije citirao velike mističare, kako su oni doživljavali marijansku pobožnost. Tako je sv. Mala Terezija otvoreno govorila kako bi željela postati svećenik kako bi mogla svima propovijedati o Svetoj Djevici „Tada bi svima dala razumjeti kako malo poznajemo njen život. Valja govoriti o nevjerojatnostima o kojima se ništa ne zna. … Da bi mi se propovijed o Svetoj Djevici svidjela i bila mi blagotvorna, treba da je vidim u njenom stvarnom, a ne predmnijevanu životu. … Pokazuju nam je nedostiživom, umjesto da je prikažu kako je moguće nasljedovati je. … Neka nam svećenici pokažu njene kreposti koje je moguće sprovesti. Može se govoriti i o njenim odličjima, ali ponajpače zato da ih nasljedujemo. Ona više voli nasljedovanje, nego divljenje, a njen je život bio tako jednostavan.“


O. Iko je nadalje citirao mistika Ivana Taulera (1300.-1361.) koji je u svojoj božićnoj propovijedi govorio o tri rođenja, a svako je za nas izvor radosti i miline, te trebamo trajno klicati u ljubavi i zahvalnosti. „Prvo i najuzvišenije rođenje jest rođenje Jedinorođenoga Sina, rođenog od nebeskog Oca u božanskoj biti, u različitosti Osoba. Drugo rođenje koje slavimo danas ostvarilo se po jednoj majci, koja je u svojoj plodnosti očuvala potpunu čistoću svoje djevičanske nevinosti. Treće je ono po kojemu se Bog svaki dan i svaki sat rađa duhovno po milosti i ljubavi u dobroj duši“.(G.1,1).


U Mariji je Bog (pre)poznao njenu duhovnu plodnost, – nastavio o. Iko, - koja joj je omogućila, prema mišljenju kršćanske predaje – poglavito sv. Augustina, „duhovno roditi Riječ Božju u svojoj duši prije nego li je rodi po tijelu.“ Marijina duša bila je sva otvorena Bogu i njegovoj volji. Kao što nam kazuje Drugo radosno otajstvo, Marija nije zaboravila svijet oko sebe – to nam pohod rodici Elizabeti kazuje.
„Mi smo došli ovdje u Mariju Bistricu – nastavio je o. Iko – da bi svom dušom izrekli naše ljudsko i kršćansko hvala što je Druga božanska osoba, Isus Krist, primio tijelo od Blažene Djevice Marije. Reći će francuski benediktinac Andre Pinet: „Ako je čovjek napustio Boga, nije Bog napustio grešno čovječanstvo nego ga je još više uzljubio, te je poslao svoga Sina u punini vremena da ga spasi. Utjelovljenje se dogodilo jednom zauvijek, u Mariji, od koje je Riječ uzela tijelo, ali se nastavlja i u naše vrijeme u svakome od nas, te u sve vjekove, u svim ljudima, duhovno“. Sjetimo se scene Utjelovljenja koju je naslikao Beato Angelico: Marija je sva upućena na Boga, ili kako bi rekao Ivan Tauler, Marija je 'odijeljena od svega'.


Zatvorenost naše duše koja je pretrpana mnogim stvarima, smetnja je Božjem rađanju i dolaženju u našu dušu. U Mariju je mogao doći Sin Božji i roditi se, jer je njezina duša bila slobodna od svega. Nasljedujmo Blaženu Djevicu u tome da bi se Bog, Riječ, rodila u našoj duši i da bi poput nje mogli klicati: Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan … U ovom rođenju Bog je naš, Bog nam pripada kao što je Isus pripadao Mariji.
Reći će mistik Tauler: „Ako ti šutiš … On govori! Ako iziđeš iz sama sebe, On ulazi. Ako potpuno isprazniš svoju dušu, On je ispunja. Ono što hoćemo u tom stanju jest da budemo Njegovi na najsavršeniji i najuzvišeniji način, i da mu u sebi ostavimo mjesto, koje mu je potrebno da bi u nama djelovao i rastao bez smetnje“.(G.1)


Potrebno je neprestano uzajamno prepoznavanje Boga u nama i nas u Bogu, o samoodricanju i „ogoljavanju“ kao potrebnim metodama da bi se to prepoznavanje postiglo, te kroz odricanje od svakog mudrovanja, pameti, volje i govora o Bogu, jer „svaki naš govor o Bogu je manjkava vjera, tvrdi Echkart, vjera nije plod logike, već poniranja u sama sebe, gdje čovjek može doživjeti 'poljubac Božji'. Tko pak osjeti taj Božji poljubac, ne treba više nikakvih argumenata ni dokaza.
U mnogim slikama koje nam vjera o Marijinu životu dočarava, ocrtava se lik novog čovjeka: Kod Navještenja pokazuje Marija svoju otvorenost i raspoloživost u odnosu na Božji poziv. Kod susreta s Elizabetom vidi se Marijin odnos prema ljudima, odnos pun srdačnosti, razumijevanja i smirene spremnosti na pomoć. Marija pod križem slikovito i jasno pokazuje kako ona prihvaća svoju životnu sudbinu te u duhu vjere sve izdržava.
Uznesenje Marijino, slika je čovjeka koji je postigao ljudsku puninu po potpunoj sličnosti s Uskrslim Kristom. „U Mariji čitava Crkva kroči zajedno u ljubav Onoga koji ide prema onima koji su krhki i slabi; u nadi Onoga koji zna da će biti praćen na tome putu i u vjeri Onoga koji je posebni dar koji mora dijeliti s drugima.“


Završavajući svoje izlaganje o štovanju Blažene Djevice Marije, o. Iko je citirao mistika Učitelja Echkarta: „Onome tko bi me pitao zašto molimo, zašto postimo, zašto činimo sva svoja djela, zašto smo kršteni, zašto je Bog postao čovjekom – što je bilo najuzvišenije, - ja bih rekao: da se Bog rodi u duši i da se duša rodi u Bogu.“ „Radi toga je napisano cijelo Sveto pismo, radi toga je Bog stvorio svijet, da bi se Bog rodio u duši i da se duša rodi u Bogu.“ - zaključio je svoj nagovor u Mariji Bistrici o. Iko Mateljan.

 

s. Slavka Sente OP