Božji dan Ispis
Nedjelja, 30 Rujan 2018 07:13

2018-9-30Ujutro, negdje oko pola šest zazvoni mi alarm, vrijeme je za ustajanje. Vani je još mrak, u krevetu toplo, a oči se ne mogu otvoriti. Nekako se ne radujem danu i onome što on nosi. U srcu neka tjeskoba, zabrinutost.

 

Misli mi vrludaju, mislim što sve moram danas učiniti, što treba kupiti, kamo treba ići, što kuhati za ručak, mislim i o članku kojeg trebam napisati i o tome kako je danas četvrtak i kako danas dolaze vrijedni radnici komunalnog. Čujem sestru kako već od pola šest mete ispred kuće. A ja se još lijeno protežem i potežem u pidžami. Jedan je to običan dan, koji se tako često ponavlja. Sutra opet isto. Ujutro opet ista obećanja koja dajem ne znam kome: „Danas ću ranije ići u krevet.“ A znam i sama da neću. Možda na taj način samo sebe tješim ujutro.

 

Bio je vjerojatno takav, ili možda malo drugačiji dan, kad sam došla do, sad već pokojne s. Leopoldine, da bih joj pomogla ustati iz kreveta. Bila sam pomalo mrzovoljna, nenaspavana i neraspoložena. A ona potpuno suprotno, vesela već rano jutro. Uvijek sam se divila ljudima koji rano ujutro pjevaju, smiju se i vesele. Nisam jutarnji tip. Ne volim jutro. I tako… pokušavam pričati sa s. Leopoldinom, ali mi ne ide. Primijetila je moju neraspoloženost. S puno takta upitala me: „Nisi noćas dobro spavala?“ Ne znam što sam joj odgovorila, mislim da sam nešto promrsila. Nato sam ju upitala je li ona dobro spavala. Odgovorila mi je kako je odlično spavala i kako inače dobro spava.

 

S. Leopoldina je umrla prije mjesec dana, 21. kolovoza. Bilo je to točno jedanaest mjeseci nakon mog dolaska u Suboticu. Posljednjih jedanaest mjeseci njenog života imala sam čast živjeti s njom i upoznati ju. Nikad mi nije zapamtila ime. Nakon mog dolaska dugo me je pitala odakle sam i kad se vraćam kući. Uvijek iznova bih joj objašnjavala kako se ne vraćam kući, da sam ovdje došla živjeti, ali sutra bi me opet isto pitala.

 

Ne sjećam se da sam ju upoznala prije nego sam došla u Suboticu. Pamtim ju samo kao sestru u invalidskim kolicima, bez noge, slabog pamćenja. Takvu sam ju upoznala, u njenoj dubokoj starosti od 92 godine. Nije se mogla sama poslužiti. Ovisila je o sestrama da joj pruže čašu vode, donesu ručak. Nikad se nije žalila. Uvijek je bila dobro raspoložena. Često je govorila: „Hvala Bogu, dobro sam.“

 

Ima jedan detalj, jedna njena rečenica koje se često sjetim. S. Leopoldina ju je često znala reći i mene bi to iznenadilo svaki puta kad bih ju čula. Kad bih ju vozila od kuhinje do njene sobe, ona bi pogledala kroz prozor svoje sobe i uskliknula: „Kako je danas lijep dan!“ Začudila bih se i pitala se u sebi kako njoj može biti lijep dan. U kolicima je, bolesna i ovisna o svima nama, a njoj je lijep dan! Često bi to s. Leopoldina uskliknula kada bi promatrala kroz prozor. Voljela je život i divila se životu. Znala je primijetiti sunce koje sja i ptice koje pjevaju. Pohvalila bi lijepo složen krevet i ukusno skuhan ručak. Bila je zahvalna za sitnice i sretna na svoj način. Voljela je raditi i bila je sretna kada bismo joj dali neki zadatak. Radovala se svakoj sestri i svima koji su joj dolazili u posjet. Bila mi je ispit savjesti.

 

Prošlo je već mjesec dana otkako je otišla. A meni ne prođe dan, a da se ne sjetim njene rečenice: „Kako je danas lijep dan.“ Potrudim se tada pogledati kroz prozor i složiti se s njom. Da, uistinu je danas lijep dan. Svaki je dan lijep jer je Božji dar i pripada njemu. Hvala ti, Bože, za osobe koje to znaju primijetiti i nas podsjetiti na to, nas vratiti k tebi. Hvala ti što nam po našim bližnjima iskazuješ svoju pažnju. Hvala ti za svaki dan.

 

s. Barbara Bagudić OP

 

Himna jubileja Reda

You must have Flash Player installed in order to see this player.

Orebić - Kuća odmora

Jubilej Reda - vijesti

Stranice blažene Ozane

Meditacije

Ave Maria

Dječji vrtić Anđeli Čuvari

Dječji vrtić Blažena Hozana

Dječji vrtić Blažena Hozana - Šibenik