Sprovod s. Suzane Maleš Ispis
Srijeda, 29 Svibanj 2019 14:41

2019-5-28Sprovod s. Suzane Maleš bio je u utorak 28. svibnja 2019. na groblju Mirogoj. Osim rodbine i župljana župe Kraljice svete krunice, s. Suzanu su na vječni počinak otpratili dominikanska braća i sestre. Gotovo je jednak broj bio braće kao i sestara, što je bilo posebno dirljivo i lijepo za vidjeti.

 

Sprovodne je obrede vodio provincijal o. Slavko Slišković, a pogrebni je govor održao o. Alojz Čubelić. On je posebno istaknuo svima dobro poznate vrline s. Suzane, a to su nenametljivost, samozatajnost, skromnost, dobrohotnost, uvijek u pozadini, za svakoga je pronalazila pravu riječ i svakoga slušala i do kraja se s njime suživjela. Osim toga, o. Alojz je istaknuo da je s. Suzana „bila žena i redovnica koju se nije moglo, a ne voljeti. Ili drugim riječima, ona nije bila kadra drugoga mrziti, zato što je svakoga ljubila. Nešto poput Isusa Krista koji nije imao po sebi neprijatelja, ali koji je kao Bog i čovjek bio i ostao kamen spoticanja, ali je bio spreman umrijeti i radovati sebe za druge, koji je posvetio svoju smrt za sve nas. Od toga trenutka, svaka vrsta umiranja može imati smisao i voditi k punini života. Danas kada se opraštamo od drage sestre Suzane možemo razmisliti o onome čemu može služiti njezina patnja i umiranje, kakav oblik i poticaj može biti da se ono preobrazi i drukčije odražava u našem životu. Sestra Suzana nas svojim osmijehom, radovanjem, strpljivošću i ljubavlju uči onome što je jedino bitno. Skoro bih se usudio reći, da ne treba ni moliti dragoga Boga da je primi u svoje kraljevstvo, jer je bila i jest svjedok i pokazatelj Boga koji ju je primio u svoj zagrljaj i vječnu radost. Zahvalni smo dragom Bogu što smo imali povlasticu živjeti s ovom ženom i redovnicom svetačkih oznaka življenja.“


„Glas koji je bio poznat, sada šuti. Žena, redovnica, koja je uvijek za svakog bila tu, nema je više. Nema više njenog osmijeha, koji je znao ugrijat dušu. Otišla je kući, u okrilje našeg Nebeskog Oca, odakle će nas zagovarat' svojim molitvama.
Što više godinâ imam, sve češće razmišljam o smrti, i sve više shvaćam - koliko je se zapravo ne bojim; ali se bojim smrti onih koji su mi dragi. - Jer, kako ću živjet', kad njih više ne bude?!
Vlastiti 'odlazak' ne boli ni upola, kao 'ostanak'. Vlastita smrt - to je ono kad odeš, i više te nema na ovim ulicama, među ovim licima. Ali smrt naših dragih? - s tom smrću živjeti?! - kako ću, kad boli i kad je teško?!
Otkako joj se dogodilo da više nije mogla obavljat' svoje svagdanje poslove, s. Suzana se iz naše samostanske zajednice na Koloniji preselila u svoju sestarsku kuću, u samostan dominikanki u Trnju. Svi smo se molili za njezino ozdravljenje, a jučer ujutro – umrla je s. Suzana, u teškim mukama.
Kad čitamo riječi iz Evanđelja, i kad razmišljamo o životu i djelu našega Spasitelja Isusa, vidimo da nema sve uvijek sretan završetak. Ne bude sve onako, kako bismo to mi ljudi htjeli. Isusovo obećanje iz Evanđelja, ne vrijedi baš za sve ono što mi od Njega očekujemo; ne vrijedi za sve naše želje i željice. Jer Božje misli, nisu naše misli, i Božji puti nisu naši puti.“ (Fr. Anto Bobaš)

 

Nakon sprovoda bila je misa zadušnica u samostanskoj kapeli bl. Ozane. Misno je slavlje, uz nazočnost braće dominikanaca i domaćeg župnika vlč. Ivana Filipčića, predvodio o. Iko Mateljan. On se u uvodu istaknuo kako je „s. Suzana je bila osoba divnog susreta. Ohrabrivala je ožalošćene, ohrabrivala bolesne, uvijek je jačala druge da s više povjerenja u milost Očevu idu naprijed. Puno je vremena provela na oltaru, na oltaru u crkvama gdje je bila i uređivala i ljepotom svjedočila Božju ljepotu. Njezini aranžmani bili su aranžmani i za vrijeme i za vječnost. Hvala joj na tom daru ljepote. Sigurna je da će njezina duša naći svoj mir u Bogu u kojega je istinski vjerovala. Ta vjera je bila nastavak one vjere koju je dobila u svojoj kući, koju je dobila u svojoj župi, koju je dobila u svojoj redovničkoj zajednici i to je potvrđivala do zadnjeg dana svog života. Pa stoga i mi postajemo, sve to više, puni vjere, nade i ljubavi da naša s. Suzana Mara sada uživa u okrilju Nebeskoga Oca, jer je kroz svoje krštenje i svoje zavjete ostala upisana u dlan Očeve ruke.“


Umjesto propovijedi s. Slavka je u kratkim crtama opisala životni tijek s. Suzane.
Evo nas ponovno ovdje, na istom zadatku, na ispraćaju u vječnost još jedne naše sestre. S. Suzana ode u punoj snazi, mogla je još i htjela raditi, biti korisna, biti s nama.
Rođena je 25. svibnja 1950. u mjestu Gljev, kod Sinja, od oca Antuna i majke Ane rođ. Poljak. Najstarija je od petero djece svojih roditelja. Dok su ostala braće i sestra izabrali život u braku, Mara je čula glas nebeskog Zaručnika koji ju je pozvao u svoju službu, da mu bude suradnica u naviještanju kraljevstva nebeskoga. I mlada Mara nije oklijevala. Bilo je to prije 50, odnosno, 53 godine. Kad je, naime njezin tadašnji župnik, fra Medvid pitao djevojčice koja bi htjela ići u samostan, među brojnim podignutim rukama bila je i njezina. „I ja bih pošla u časne!“ – izrekla je jasno i glasno. A bilo joj je tek 16 godina. Ubrzo je krenula s još nekim vršnjakinjama u Korčulu, jer je željela postati sestra dominikanka. Ta joj se želja ostvarila već 1967. kada je započela novicijat. Prve je zavjete položila 1969.
Već kao mlada sestra dobila je zaduženje sakristanke u crkvi sv. Nikole, u Korčuli, kod dominikanaca. Tu je počela razvijati svoj talent lijepog kićenja oltara i uređenja crkve. Taj će je posao pratiti doslovno do kraja života.


Nakon sv. Nikole u Korčuli, dobila je novu župu i samostan sv. Dominika u Dubrovniku. Godine 1984. dolazi u Zagreb, opet kod dominikanaca, u Kontakovu, gdje ostaje do 1990. Onda je premještena u naš samostan gdje je radila kao odgojiteljica u dječjem vrtiću, odnosno jaslicama. Koliko je u tom poslu svima prirasla srcu dokaz su brojni roditelji koji je se i danas rado sjećaju, pišu joj, ili pozdravljaju preko drugih sestara.


Godine 1995. ponovno se vraća u Kontakovu, kod braće dominikanaca gdje je ostala sve do prošle godine, kad se teško razboljela.
Kao sakristanka, imala je prigode susretati mnoge ljude. Neki su joj se obraćali, pitali za savjet, tražili da se moli za njih. Tješila ih je kako je znala, ali nakon svakog razgovora upravila bi Bogu svoju molitvu za njih, neka ih On utješi i pomogne riješiti teškoće na koje nailaze.
I sada, nakon 50 godina redovničkog 'staža', u nedavnom je razgovoru s. Suzana potvrdila da je sretna redovnica, da se nikada nije pokajala što je izabrala taj život. Svjedok tome je osmijeh na licu i vedrina njezinih očiju.


 

Himna jubileja Reda

You must have Flash Player installed in order to see this player.

Orebić - Kuća odmora

Jubilej Reda - vijesti

Stranice blažene Ozane

Meditacije

Ave Maria

Dječji vrtić Anđeli Čuvari

Dječji vrtić Blažena Hozana

Dječji vrtić Blažena Hozana - Šibenik