Pismo Učitelja Reda o liturgiji Časova Ispis
Utorak, 26 Veljača 2013 20:05

Laudare, Praedicare, Benedicere – Slaviti, propovijedati, blagoslivljati


2013-2-26-pismo ucitelja

Pjevati liturgiju, sat za satom, znači omogućiti da se u žamoru svijeta čuje uvjerenje da je svijet spašen. To i za propovjednike znači, sat za satom, staviti se pod znak onoga što animira naše posvećenje Riječi: želja za spasenjem svijeta. Mi donosimo te težnje svijeta u molitvi zagovora, koja je tako važna u našoj tradiciji. Od Dominikova krika: "što će biti s grešnicima?" zagovor je naime specifična značajka naše duhovne i molitvene tradicije.

 

Predraga braćo i sestre,
 
"Kamo idete gospodine Henriče? On reče: ’Idem u Betaniju.’" (Knjižica/Libellus, br. 75). "Mi iznenada, ali vrlo zgodno, dođosmo među njih, svukosmo starog, a obukosmo novoga čovjeka, tako da smo mi djelom ispunjavali ono što su oni pjevali."


Bilo je to na Pepelnicu, i braća Henrik, Leon i Jordan uđoše u Red, "kuću poslušnosti". Na taj su način upisali svoj poziv braće propovjednika u dinamiku uspona prema Uskrsu i ukorijenili ga u zajedničko slavljenje liturgije. Na početku "vremena kroz godinu", nakon slavlja Uskrsa i Duhova, u svjetlu te epizode iz života naše prve braće, upućujem vam ovo pismo o našem zajedničkom slavljenju liturgije (ACG Rim 2010., br. 79).
 
Neću se usredotočiti na nužnost i naše obećanje zajedničkog slavljenja liturgije časova: svatko od nas poznaje Konstitucije Reda i pisma proglašenja različitih liturgijskih knjiga Vlastitih slavlja OP, štoviše, svatko je od nas već iskusio što u njegovu životu može predstavljati nedostatak vjernosti tom slavljenju. Gradeći svoj osobni i zajednički redovnički život na zajedničkom slavljenju, odlučujemo se da ne podvrgavamo strpljivu izgradnju jedinstva naše zajednice arbitrarnom subjektivizmu svakog pojedinca.
 
Također ne bih želio inzistirati na oblicima tog slavljenja: putujući Redom tijekom godinu i pol, uvidio sam kako može biti velika raznovrsnost oblika, ali isto tako koliko se može tkati jedinstvo zajednice i provincije njegovanjem liturgijskog slavlja. Potrebna su nam lijepa liturgijska slavlja, jer zajedničko nam je da crpimo radost iz kvalitetnih slavlja čak i kad su ona jednostavna, dok izlazimo iscrpljeni, napeti i katkad potišteni s nesnosnih slavlja bilo zbog pretjeranog formalizma, bilo zbog pretjerane nehajnosti.
 
U obadva slučaja postoji opasnost da se središte slavlja premjesti i da zanemarimo Krista a okrenemo se sebi samima. Želio bih radije podsjetiti nas na dvije jednostavne i radikalne točke. Prvo, naše je zajedničko slavljenje poput niza putokaza koji označavaju sve ono što bismo željeli da bude naš život predan propovijedanju: put obraćenja, od Pepelnice do svjetlosti Uskrsa, prijelaz od staroga čovjeka k čovjeku rođenom iznova iz milosti Daha života Uskrsloga.
 
Druga točka podsjeća na izraz koji koristi blaženi Jordan: zajedničko liturgijsko slavljenje je mjesto gdje možemo crpsti na vrelu poslušnosti, poslušnosti otajstvu Riječi koja dolazi "suobličiti se" čovjeku kako bi se čovjek mogao suobličiti Bogu. Zajedničko slavljenje ujedinjuje nas u poslušnosti Riječi koju smo molili milost da nas posveti ("Posveti ih u Istini. Tvoja je Riječ istina").
 
Tada se slavljenje pokazuje kao izvor naše poslušnosti pozivu na "propovijedanje", na "evangelizaciju Riječju Božjom" i time kao izvor našeg jedinstva. Kao "kuća poslušnosti" naše nas liturgijsko slavljenje poziva da se iznova odazovemo pozivu na jedinstvo koje želim razmotriti s tri točke gledišta.
 

Slavljenje jedinstva u Riječi
 
Kada je svatko od nas bio zahvaćen nutarnjim uvjerenjem da želi dati svoj život za propovijedanje u Redu, bio je istovremeno ganut radošću da može moliti s braćom i sestrama, slušati s njima Riječ i dopustiti joj da uđe u njega i postupno se nastani u njegovim riječima, blagoslivljati i zazivati Onoga koji neprestance ulazi u srce svijeta. Najčešće molimo u koru, raspoređeni oko središnjega praznog i otvorenog prostora, posebno otvorenog da primi Onog koji dolazi.
 
Ne idemo u kor ponajprije kako bismo ispunili obvezu koju smo prihvatili: okupljamo se u koru kako bismo zajedno čekali Onoga koji dolazi, primili ga i iznad svega, naučili prepoznati Ga. Liturgijsko slavlje, koje se ponavlja više puta dnevno i s braćom, treba biti vrijeme kada Riječ, a ne mi, dolazi u središte, da nas prožme, da ojača našu želju za darivanjem svoga života kako bismo ga još bolje darovali, štoviše, jer to ne bismo mogli učiniti sami.
 
Slavlje koje se ponavlja svakog dana i svakog liturgijskog časa, daje nam hrabrost da se izložimo Riječi, da slušamo riječi Svetog pisma i molitve tradicije, da se naviknemo na bliskost koju bi Riječ htjela imati s nama, da po riječima Svetoga pisma raspoznajemo lice Sina koji se objavljuje i koji je sami izvor posluha. Osjećamo neprestance potrebu prikupiti snage, obnoviti srce, a upravo u liturgijskom otajstvu znamo da to možemo učiniti ili bolje rečeno možemo zazivati Gospodina da on to učini u nama. No koje se djelo milosti vrši u nama, pojedinačno i skupno, po liturgijskom slavlju?
 
Usudio bih se reći najprije da nas svako slavlje časoslova vodi da iznova usidrimo svoj život u one geste naše profesije. Što tražite? Milosrđe Božje i vaše. Koga to od nas nije duboko dirnuo početak slavlja Povečerja, dok odjekuje upit koji prethodi profesiji, a mi se stavljamo u Božju prisutnost, i u nazočnosti braće primamo ponovno sigurnost milosrđa i oprosta što nam daje hrabrosti da podignemo pogled? Ne počinje li uostalom svaki Čas tim pozivom u pomoć Onomu koji jedini može podržavati naš život, naše bratstvo, naše propovijedanje?
 
Svi znamo da ima katkada dana na koje nismo ponosni, dana kada bismo željeli da smo bili pravedniji, bliži, pozorniji, dana kada smo manje zadovoljni s onim što radimo ne očekujući nikakvu pomoć od Gospodina. Ima dana kada je nedostao zanos započeti iznova, radikalnost odgovora i velikodušnost darivanja. Molitva časoslova, "posvećenje časova", čin je vjere da je ipak, unatoč našim promašajima, Bog prisutan. Tu sigurnost slavimo doksologijom za doksologijom, naklonom za naklonom. "Ustanite", odgovorili su nam na dan polaganja zavjeta. "Ustanite", te je riječi čuo i blaženi Jordan te ostavio staroga čovjeka kako bi obukao novog čovjeka.
 
Intuicija tih mladića koji idu u kuću Betaniju pokazuje nam da je put, koji se otvara na dan naše profesije, put koji nas vodi prema Uskrsu. Liturgijsko slavlje Časova upisuje to otajstvo Uskrsa u najobičniji dio svakoga našeg dana i umata naše vrijeme u vrijeme koje nas nadilazi, a ipak nas daje nama samima. To je vrijeme obećanja saveza, o kojemu se govori u Svetom pismu i pjeva u Psalmima, riječi koje smiruju i nama pomažu da nas smiruje ta Prisutnost svakog trenutka u kojem nama govori i osposobljuje nas da odgovorimo na taj poziv. Vrijeme je to nazočnoga Krista kojeg prepoznajemo u svjetlu onih koji su bili prvi svjedoci njegove Prisutnosti i njegova otajstva.
 
Vrijeme je to ljudskoga roda koji se, prepoznajući Uskrsloga, usuđuje s braćom iz Emausa moliti ga da ostane s njima. Liturgiju časova slavimo dan za danom, i tijekom svakog dana, zato da ta Prisutnost stvarno i snažno prožme naše vrijeme i da postane mjesto u kojem odjekuje to otajstvo. Obući novog čovjeka doista znači dopustiti da Kristovo otajstvo zamijeni odjeću starog čovjeka. Znamo, a tradicija Reda traži (i Konstitucije to zahtijevaju) da, u središtu slavlja Časova, braća slave euharistiju i da to čine zajedno u samostanskoj misi.
 
Trebamo iznova razmotriti snagu tog zahtjeva, kojeg uostalom brojna naša braća ističu dok propovijedaju duhovne vježbe u redovničkim zajednicama: bratsko zajedništvo se ukorjenjuje, nalazi svoju snagu i radost u euharistijskom slavlju bratske zajednice. Događa se da braća po službi moraju slaviti misu u svojoj župi, s tom i tom skupinom, ... No za nas mora ostati pitanje slavlja euharistije zajednice, ne najprije kao moguće slavlje za svakog svećenika ukoliko nije imao prigodu tog dana slaviti "svoju" misu, nego prijeko potreban poziv svakome bratu, bio on svećenik ili ne, da primi svoj život, da primi svoj dar samoga sebe iz euharistijskog zajedništva s braćom.
 
"Ostani s nama, Gospodine..." Neka nam zajedno tumači Pismo, ražari naše srce i učini ga nestrpljivim da ga slijedi u apostolskom hodu! Zajedničko euharistijsko slavlje trebalo bi nas učiniti nestrpljivima da uistinu živimo zajedno, ukorjenjujući svoje propovijedanje u jedinstvo zajednice braće. A to primamo dan za danom iz kruha kojeg lomimo i čaše koju dijelimo.
 
Slavlje jedinstva u bratstvu
 
Liturgijsko slavlje Časova treba biti bratski događaj u zajednici. Kako prolaze godine i stoljeća, liturgijsko je slavlje možda pomalo poprimilo oblik opservancije, vid redovitog života u kojemu sudjelujemo, formalnog obreda kojeg treba ispuniti kao da ispunjavamo obveze sa check-liste pojedinog dana. No ako, slaveći Časove, slavimo dolazak Uskrsa (dok izlažemo posmrtne ostatke tek preminulog brata u koru čekajući njegov sprovod, to ne znači toliko da bude još s nama nego da onoga koji nije više među nama predamo Onome koji dolazi među nas, da ga On nosi u svoj Uskrs), onda smo daleko od formalizma i obveze ispunjavanja obreda da "izmolimo svoj oficij".
 
Uskrs nas treba požurivati da dolazimo na oficij, otajstvo uvijek iznova darovanog života treba nas učiniti nestrpljivima za taj susret, radost bratskog života zapečaćena u euharistijskom slavlju okuplja nas na zajedničko slavlje nade dolaska Riječi spasenja. Mi zapravo slavimo dolazak Riječi kao tajne, izvora, temelja našega bratstva. Ne omogućuje li nam okupljanje u koru više puta dnevno da se podsjetimo na nedokučivo otajstvo milosti? On dolazi da progovori svijetu i nama, da nam dadne snage i riječi kako bismo i mi mogli njemu govoriti.
 
Ostavljamo svoje govore, svoje mudrosti i sve ono što mislimo da tako dobro poznajemo, i dopuštamo njemu da govori. Više puta dnevno trebamo moliti otajstvo pronalaska Isusa u Hramu: On je jedini koji poučava, koji otkriva smisao Pisma! Liturgijsko slavlje je neprekidna nit naših dana na kojoj je upisano "posvećenje istini, koja je Riječ", posvećenje na koje se međusobno podsjećamo, u kojem se međusobno podupiremo, u kojem se dajemo jedni drugima.
 
Liturgija Časova, kaže tradicija, na neki način kronološko vrijeme posvećuje Bogu; u svom ponavljanju i trajanju ona posvećuje naše nutarnje "trajanje" istini koja je Riječ koja dolazi. U tom vidu naše nas Konstitucije pozivaju da svoje zajednice temeljimo na zajedničkom slavlju euharistijskog otajstva (KKN 3). Možemo biti posebno velikodušni o prvom i šestom času; možemo se o trećem ili o devetom času suočiti s apostolskom ili osobnom malodušnošću.
 
No ima uvijek pogodan čas kada je vrijeme da na izvoru darovanog života crpimo snagu i radost kako bismo i mi davali život koji primamo, sa žarkom željom u srcu za spasenjem svijeta. I ovdje bi se, naravno, moglo još iznijeti prigovore, kao npr. broj misa koje treba slaviti na određenim apostolskim i pastoralnim mjestima ili npr. pitanje obreda po kojem bismo htjeli slaviti. Red se temelji na zajedničkom slavljenju otajstva koje je u središtu sveg otajstva i treba nas sasvim odvraćati od napasti relativizma, koji pridaje veću važnost našem osobnom radu ili opredjeljenjima negoli onomu što je temelj naše zajednice.
 
Postoji jedinstvo između slavlja Liturgije koja posvećuje Časove i euharistijskog slavlja koje utemeljuje zajedništvo, kao što postoji jedinstvo, u odvijanju apostolskog života, između propovijedanja na putovima svijeta i službe ljubavi dane svijetu. Postoji duboko jedinstvo, koje nam daje život, između liturgijskog slavlja Časova, apostolskog dijaloga i strpljivog studija, jer uvijek se za nas radi o bdijenju kako bismo prepoznali i dočekali Riječ koja dolazi. Tražeći zajedno kako živjeti od toga jedinstva, slavimo prisutnost među nama Onoga u čije ime želimo ponuditi nadu spasenja.
 
Slavlje jedinstva dobivenog za spasenje svijeta
 
U središte zajednice koja je okupljena za slavlje i po slavlju ne samo da dolazi Krist, nego također ulazi i svijet. Slavlje je naime trenutak u kojem se u bratstvu njeguje ljubav prema svijetu. O Dominiku kažemo da je govorio o Bogu ili s Bogom, govoreći o ljudima Bogu i o Bogu ljudima. O njemu kažemo da je bez prestanka zagovarao svijet. Liturgijsko slavlje Časova je u pravom smislu riječi mjesto gdje naše zajednice pred Boga donose težnje svijeta kojemu smo poslani kao propovjednici. Mi ih već nosimo, preuzimajući riječi psalama koji s tolikom umjesnošću izriču čovjekove želje, njegove težnje za spasenjem te ponekad i njegova nerazumijevanja onoga što je dio njegove povijesti.
 
Nosimo težnje svijeta onda kada, pjevajući psalme, prihvaćamo kao svoju povijest izabranoga Božjeg naroda da bismo bili narod za Boga te tako u svijetu znak obećanja da i svijet može postati "svijet za Boga". Bismo li se usudili reći da, pjevajući povijest naroda za Boga u središtu svijeta, otvaramo u suvremenoj povijesti otvor koji dopušta da se naš pogled uzdigne onkraj onoga što se čini kao već zapečaćena sudbina, onkraj onoga što se pojavljuje kao bezizlazna ili apsurdna ali definitivna prepreka u hodu svijeta? Pjevamo obećanje Prisutnosti i Dolaska koje se ne bi prilagodilo "bezizlaznim situacijama u ljudskim očima", već naprotiv baca zrake Svjetlosti obećanja vječnosti na prilike određenog trenutka.
 
Pjevati liturgiju, sat za satom, znači omogućiti da se u žamoru svijeta čuje uvjerenje da je svijet spašen. To i za propovjednike znači, sat za satom, staviti se pod znak onoga što animira naše posvećenje Riječi: želja za spasenjem svijeta. Mi donosimo te težnje svijeta u molitvi zagovora, koja je tako važna u našoj tradiciji. Od Dominikova krika: "što će biti s grešnicima?" zagovor je naime specifična značajka naše duhovne i molitvene tradicije. Izbor apostolskog života nosi u samom sebi kao posljedicu da kao svoje prihvaćamo suze i radosti svijeta, njegova nadanja i razočaranja, sigurnosti i sumnje.
 
Kao što posvećenje Riječi poziva da dopustimo Riječi da zahvati naš život, da ga prožme, podigne i nosi prema Ocu, tako i zajednička sudbina sa svijetom treba nas nastaniti i pozivati neprestano novim shvaćanjima Obećanja, podići nam pogled prema Ocu da mu prikažemo očekivanja i potrebe svijeta. "Ne molim te samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati." Taj dvojaki pokret, od zahvaćenosti po Riječi i upućivanja Bogu ljudske riječi koja želi biti odjek Kristove brige za svijet, taj dvojaki pokret nas "suobličuje" s Onim koji je otvorio put apostolskog života.
 
Jedna je te ista stvar uputiti svijetu Riječ Božju u kojoj bismo htjeli biti posvećeni i uputiti Bogu riječi svijeta, njegova nadanja i potrebe. Ponekad smo dosta plašljivi u svojoj zagovornoj molitvi, ili pak dosta formalni: ulog zaslužuje da se još više usudimo sudjelovati u molitvi zagovora koja je bitna značajka Dominikove duhovne škole, jer je to bila molitva Onoga kojega je kao propovjednik želio nasljedovati. Dominik je tražio da braća javno mole molitvu Časova.
 
Tako su naše zajednice, tijekom svakoga dana, pozvane otvoriti svoju molitvu dimenzijama svijeta, da pred Bogom budu odjek radosti i nadanja, teškoća i razočaranja svijeta. Liturgijsko slavlje je tako zauzeti dio našeg poslanja evangelizacije ("proširiti Crkvu dimenzijama svijeta"), ono je dimenzija naše propovjedničke službe. Zahvaljivati i slaviti Boga za nečuvenu ljubav koju je dao svijetu i po kojoj bez prestanka podržava svoje stvorenje. Ponizno primati milost koju nam Bog daje da kod Njega možemo zagovarati svijet, govoriti mu o onima koji se povjeravaju u naše molitve.
 
Milost koju nam Bog daje da svoj život uložimo u molitvu koju mu upućujemo za spasenje svijeta. Po molitvi zagovora usuđujemo se vjerovati da nas Duh, dan za danom, unatoč nespretnostima naših riječi i našoj nedostojnosti, suobličuje slici istoga Sina koji moli Oca: "Oče, želim da oni koje si mi dao budu također sa mnom, tamo gdje sam ja."
 
Zapravo, biti neprestance potresen otkrićem da je slavlje Časova, puštajući da svijet prodre u molitvu, svaki dan prilika da zahvaljujemo za posvećujuću Prisutnost Boga koji ulazi u svijet. Nismo li sazdani kao zajednica propovjednika po Duhu koji nas strpljivo suobličuje slici Onoga koji je jedini Propovjednik?
 
Dopustiti Njemu da naše nespretne molitve ponese Ocu i u nas upiše želju za spasenjem za koje je On sam svoj život položio, i za koje bismo i mi željeli biti propovjednici. I tako pođimo s Njim svaki dan prema Uskrsu i zazivajmo Duha za propovijedanje.
 
 
Rim, 31. svibnja 2012., na blagdan Pohoda
 
brat Bruno Cadoré
Učitelj Reda propovjednika
 
 

S francuskoga preveli:
Srećko Koralija, Mihael Tolj i
Anto Gavrić

 

Preuzeto sa www.dominikanci.hr