Sveto čekanje Ispis
Nedjelja, 11 Kolovoz 2019 20:07

2019-8-11Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (Heb 11,1).

 


Pojam koji karakterizira svetopisamska čitanja ove nedjelje je čekanje. Mentalitetu čovjeka današnjice, s instant rješenjima i trenutnom komunikacijom, sasvim oprečan. Gotovo svi napori čovjeka današnjice mogu se svesti na izbjegavanje čekanja. Čekanje je poželjno izbaciti iz života, sve mora biti odmah ili sada, a možda i iz diskursa pa se stvarima koje nisu aktualne i ne treba zamarati, kao što se baš i ne treba brinuti o onima koji nisu na neki način ''in''. No, možda je napustivši čekanje čovjek napustio temeljnu sastavnicu za tjelesni, intelektualni i duhovni rast, za ljubav, za sjećanje na vlastitu domovinu, za nadu. Ono što je sigurno jest da je srce koje je iskusilo čekanje iskusilo vjeru.


Možda smo prebrzo odbacili čekanje kao nešto pasivno, prazno i besmisleno. No, upravo suprotno čekanje je aktivnost, ono je protezanje prema smislu. Čekanje je vez nade, spoznaja da postoji početak i kraj, vrijeme prisjećanja, ali i vrijeme iščekivanja. Ono je temeljna sastavnica čovjekova života i vjere. Čekanje je djelatni proces, postupnost bez koje nema tjelesnog, intelektualnog ni duhovnoga rasta, bez kojeg nema ljubavi ni nade. Spremnost na čekanje siguran je znak vjere u zbiljnost koju ne vidimo. Takav je čovjekov život, proces, put od kolijevke do groba na kojem se rađaju i umiru brojne nade. No, ona čežnja čovjekova srca o kojoj su pisali toliko pjesnici, otkriva mu da je stvoren za nešto više. Ona prirodna težnja i traganje za istinom o kojem su govorili toliki filozofi otkriva mu da postoji punina, da postoji njegovo ispunjenje i dovršenje. Tu ostvarenost, cjelovitost, kojoj svako biće teži, brzo se shvaća, ne možemo naći u nijednoj stvari ovoga svijeta. Čovjekova je svrha puno, puno veća, nadilazi granice ovoga svijeta pa tek iza horizonta prolaznosti naše srce nalazi svoj smiraj. U čekanju ono sluti radost koju želi, kojoj teži, kojoj se nada. Štoviše, čekavši ono je već na neki način ima, već je njegova. Čekanje je ispružena ruka prema izvoru života, predokus mira, dioništvo u radosti i siguran put prema ispunjenu vlastita bića. Simone Weil, francuska književnica i filozofkinja, je u tom smislu pisala o ''svetoj žudnji'' u djelu koje je naslovljeno ''Iščekivanje Boga''. Čekanje, je djelatnost, sastavnica svakog puta od kolijevke do groba. Stoga je sv. Augustin zaključio da je čovjekov život hodočašće, kao sv. Pavao govori prema domovini, ali ne ovoj koju napuštamo (Heb 11,), već prema onoj koju su naši praoci u vjeri izdaleka vidjeli i pozdravili.


Čekanje je skriveno u gorušičinu sjemenu, u svakom biću koje s vremenom donosi plodove. Ono se ne može iskorijeniti iz srca. Bježati od njega uzaludan je i mučan posao čovjeka današnjice kojim se napušta temelj za vlastito ostvarenje, plodnost i puninu života u radosti. Prigrliti čekanje prilika je otkriti vlastite dubine i značaj koji puninu zadobiva tamo iza horizonta propadljivosti. Čovjek čekanja je hodočasnik, čovjek vjere koji u radosti stupa prema svojoj domovini na nebesima. Pozvani smo biti ljudima vjere.


s. Ivana Pavla Novina, OP

 

Himna jubileja Reda

You must have Flash Player installed in order to see this player.

Orebić - Kuća odmora

Jubilej Reda - vijesti

Stranice blažene Ozane

Meditacije

Ave Maria

Dječji vrtić Anđeli Čuvari

Dječji vrtić Blažena Hozana

Dječji vrtić Blažena Hozana - Šibenik