Dar vječnoga života Ispis
Subota, 11 Svibanj 2019 06:20

pastirdobriČetvrta vazmena nedjelja je zvana „Nedjelja dobrog pastira“, onog koji daje svojim ovcama život vječni. Na osobit način se ova nedjelja slavi kao dan svećeničkih i redovničkih zvanja. Temelj današnjih čitanja su život vječni, pastir i ovce.


Bog po Isusu Kristu traži čovjeka: „Sin čovječji došao je potražiti i spasiti izgubljeno“ (Lk 19,10). Ne samo da čovjeka traži, nego ga osobito čuva, daje mu život vječni po Isusu, dobrom pastiru. U Ivanovom evanđelju, za razliku od sinoptika, koji o vječnosti govore u budućnosti, vječnost je već naznačena stvarnost, koja je već započela, ali nije stigla do svoje punine ( već sada, ali ne još). Do sudjelovanja u vječnom životu se dolazi po vjeri i krštenjem. „Tko vjeruje u Sina, već ima vječni život“ (Iv 3,36). Vječni život, dakle, dolazi od Boga, vječni život je u Sinu, stoga, prihvatiti ili odbaciti Sina znači imati ili nemati vječnog života, a samo prihvaćanje se događa po vjeri. Osnovna karakteristika vječnog života je svakako radost. „Uđi u radost Gospodara svoga“ (Mt 25,21). Radi se o sreći, radosti koju konkretnije u eshatološkom smislu shvaćamo kao gozbu, i to gozbu svih za istim stolom. Ova se radost (kojoj je svakako zadaća spriječiti našem srcu da se uznemiri i u sadašnjim patnjama), rađa iz zajedništva sa Kristom (iz činjenice da je On gdje ćemo biti i mi).


Sve je ovo lijepa teorija, ali kako se konkretno, po Isusu, dolalazi do vječnog života....koje su to zapravo njegove ovce koje slušaju njegov glas? Isus nas poziva na svetost, nju od nas traži, a ne trebamo biti veliki mudraci da kažemo kako nitko ne može učiti, odnosno tražiti od drugog ono što on sam ne živi, što sam ne izvršava, jer naša vjera, naše kršćanstvo, nije nauk, nije katedra, naša vjera je ŽIVOT. Na prvo mjesto, dakle, dolazi život, pa onda pouka. „Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom“ (Mt 5,19). Ovdje vidimo kako se prvotno misli na život, na vršenje, pa tek onda na pouku. Vršeći sam, ja učim ili ne učim druge. Isus je vršio, radio je sve što sam traži ili zapovijeda. U baštinu nam je ostavio zaista mnogo, što mi svi više ili manje u teoriji znamo, ali koliko to primjenjujemo u svakodnevnici, i koliko mi sve to uistinu živimo. Pitajmo se, ljubimo li mi svoje neprijatelje, ili samo znamo, učili smo u školi ili na fakultetu, da je to Isus zapovijedio, ili možda čak i mi to druge učimo, a sami to u životu ne vršimo? Kada Isus kaže da ljubimo neprijatelje, poziva se na Oca, jer Otac nema neprijatelja, što ne znači da nema ljudi koji ne vole Boga, ima, ali Bog ne mrzi njih, ne uzvaraća na isti način. Bog je mjerilo, a ne naši neprijatelji. A mi se toliko puta iznova mjerimo sa njima, i sa vremenom postajemo sve sličniji. Ljubeći neprijatelje mi zapravo ljubimo Boga, jer Kristova slika Oca je milosrdni, Otac koji voli oba sina, koji daje da sunce sija dobrima i zlima, njegova kiša pada pravednima i nepravednima. Isus nije dao ovu zapovijed jer će tako naši neprijatelji postat bolji, jer će time zlo stati... nego zato jer je znao ako ne ljubimo, ne oprostimo, neće biti uskrnuća, neće biti vječnog života, neće biti one radosti koju sam prethodno spomenula, jer bez ljubavi i oprosta svijetla nema. „Oče oprosti im, jer ne znaju što čine“ ( Lk 23,34). Zato je on dobri pastir koji traži i spasava zalutalo, zalutalo u djelima i vršenju, zalutalo u životu.


Do svetosti, do „ne biti izgubljena ovca“, često nije lak put, jer Isus od nas ne traži da ljubimo uspješne, pametne, poznate, pobožne, uzorite, poštovane, one sa titulama. Kroz vrata njegova ovčinjaka nas neće moći provesti uspješni i moćni, nego samo neprijatelji koje smo ljubili, bolesni koje smo pohodili, gladni i žedni koje smo nahranili i napojili.... ali ne samo kruhom ili vodom, nego onim najvažnijim: ljubavlju, prihvaćanjem i poštovanjem.
Dok nam neprijatelji budu model i obrazac ponašanja, biti ćemo izgubljene ovce dobrog pastira. Uz Boga, kao jedini model našeg života, možemo napredovati do vrata ovčinjaka. Mijenjaći sebe, a ne druge, još do sretnog završetka možemo stići.

s. Dolores Munitić OP