Riječi Ispis
Subota, 25 Svibanj 2019 15:10

2019-5-26U početku bijaše tišina. Riječi ne bijahu potrebne, jer čovjek poznavaše sve stvoreno i poznavaše svoga Stvoritelja. Sve bijaše Duhom njegovim ispunjeno i u svemu bijaše punina života.


A onda jednog dana čovjek razlomi puninu i odmetnu se od svoga Stvoritelja i stade pred stvoreno kao gospodar, pred drugoga kao sudac, i provali iz njega želja da nad svime bude pa odlomi komadić tišine i izusti prvu riječ. A jer ne bijaše odgovora, izusti još jednu, pa tako redom, dio po dio tišine lomeći, izgovori svu silu riječi, dok od tišine ne osta više ni trenutka, kao što ni jedan pedalj mora ne miruje za oluje.


Naposlijetku, kad izgovori sve riječi što ih je mogao domisliti, čovjek izmoren klone. Pod teretom onoga što reče. (Riječi, naime, bijahu teške i svaka ga još malo pritisnu zemlji.) Stoga zašuti, od bijesa što odgovora nema, od izmorenosti govorenjem. Zašuti. I nasta opet tišina. I ču Stvoritelj taj trenutak, taj dragocjeni komadić, kao grumen zlata u blatu sakriven, i ulije u njega svoga Duha. I izgovori svoju Riječ. A čovjek, ponovno ispunjen, zausti da nešto odgovori. No osta šutjeti. Druge riječi ne bijahu potrebne.


Šutjeti. Da se odšuti život. Da se kao zemlja miruje. Pa iz nje proklija ono iz dubine, pa kroz život zasja ono odozgo. I prolazeći onud, nitko ne pogleda zemlju, već cvijet koji puninom miriše. Zašutjeti i odšutjeti. Da se čuje Riječ. Kao zemlja biti. Kao vjetar. Nevidljiv. Podizati, a ne ostavljati tragove.

 

s. Jana Dražić OP