Obitelj Ispis
Subota, 29 Prosinac 2018 08:05

2018-12-30Bio jednom jedan čovjek. Imao je ženu. I žena je imala čovjeka. I čovjek i žena imali su mnogo djece. Ali nisu imali Dijete.

 

Možda je u početku još i bilo s njima, zaboravili su. A onda su ga jednostavno izgubili. Bilo je tako maleno. Tako jednostavno. Tiho. Nenametljivo. Nikada nije tražilo ništa za sebe. Jednog su ga dana izgleda negdje ostavili. I zaboravili. Nisu ga ni tražili. Nitko od druge djece nije pitao za njega. I dan se taložio na dan, bez Djeteta. Učinilo im se samo ponekad da slabije vide. Da je mračnije. Možda su samo umorni, pomislili bi. I nastavili. S poslovima, druženjima, sastancima, dolascima, rastancima. (A mrak je rastao.)


A onda se jednog dana po dolasku kući čovjek spotaknuo o ženinu ljutnju (jer bio je u kući mrak, a ona je baš toga dana zaboravila nešto vrlo važno). Pao je i zavikao, na što je i ona odgovorila glasnije nego inače (jer bio je u kući mrak i trebalo je glasnije govoriti, kako joj se činilo). Pa je čovjek prigovorio njenoj zaboravnosti. I usput dodao kako je ionako stalno negdje drugdje, a ne kod kuće. I kako su djeca drugačija nego prije (bio je umoran). A žena je na to odmah odgovorila (glasno, da bude sigurna da će je čuti) kako se i ona svakog dana spotiče o njegovu mrzovolju, o njegovu hladnoću prema djeci, o šutnju i odsutnost. Pa su u istom tonu izmijenili još kojekavih riječi, koje su, čini se, dugo čekale da budu izrečene. Uskoro su se u raspravu uključila i djeca, svatko nabrajajući razloge zbog kojih kuća više nije dom.

 

 

A kad su napokon sve izgovorili, svi su zajedno, umorni, sjeli i šutjeli. U mraku. Sjedili su tako dosta dugo (možda bi bili i zaspali), dok najmanje od djece nije upitalo kako se pali svjetlo jer mu se ne sviđa sjediti u mraku. Nitko nije znao odgovoriti. S nekom je sjetom najmanje od djece uzdahnulo, a onda prošaptalo, kao samome sebi, kako bi Dijete (ono koje su negdje putem izgubili), sigurno znalo upaliti svjetlo. Zapravo, ne bi im ni trebalo svjetlo da je ono s njima. Jer, kad malo razmisli i kad se prisjeti (na što su se i ostali stali prisjećati), Dijete je uvijek sve znalo. Iako nije govorilo. Bilo je dovoljno pogledati ga i rješenje bi se pojavilo kao samo od sebe. Dijete je bilo svjetlo. I dok je Dijete bilo s njima, nikad se o ništa nisu spoticali. I nikad nisu morali vikati (to se čini samo kad se ne vidi). Naposlijetku su se svi složili kako bi sve bilo bolje da je Dijete opet s njima. Ali nitko nije znao gdje ga tražiti. Čovjek je zagrlio ženu, možda od tuge za izgubljenim, možda kako bi i bez riječi rekao da mu je žao što je vikao. Žena ga je primila u naručje, zajedno s djecom. I tog se trena, kao nekim čudom, među njima ponovno pojavilo Dijete, kao neka iskra u tami. Kao neki plamen topline u srcu.


I čovjek je imao ženu i žena je imala čovjeka i imali su mnogo djece. Imali su i Dijete, i bila je njihova kuća dom. I bili su obitelj.

 

s. Jana Dražić OP