Narod bijaše u iščekivanju Ispis
Subota, 12 Siječanj 2019 16:31

2019-1-13Dođu tako neka vremena kad sve vapi za promjenom: čovjek i čovječanstvo, priroda i mučna svakodnevica. Svemu zastaje dah pred neizvjesnošću i čovjek čeka i iščekuje nešto veliko i nepoznato. Sve ga guši i odnosi mu slobodu: zakon i zakonodavci, stanje u društvu i stanje duha. Upravo je tako bilo u vrijeme Ivana Krstitelja. Činilo se da je čovjek potonuo do dna i više nema kamo.

 

Zagrmila je Krstiteljeva riječ, koja nije štedila grijeh ni hod stranputicama života, koja je zvala na obraćenje i promjenu smjera. Slušale su ga sve kategorije ljudi: vojnici i duhovne vođe, carinici i varalice, javni grešnici i nezadovoljnici. Duboko u sebi su bili spremni na promjenu života što je započinjalo obredom ćišćenja, pokore i obraćenja. Uranjanje u vodu je bilo samo znak čistoće i novosti života.

 

Mnogi su u Ivanu gledali obećanog Mesiju. Vjerovali su da je došao čas ispunjenja Očevog obećanja s prvih stranica Biblije. Ivan, ne bi bio Ivan Preteča da se kitio slavom Očevog Prvorođenca. Svjestan da je samo glas onoga koji dolazi nakon njega, da je on samo preteča, što i nije mala čast, otkriva ljudima: "Ja mu nisam dostojan odriješiti remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem." (Lk 3,16 )
Glas je snažan i vjerodostojan. Traži kajanje, pokoru, nov život. Svoje riječi potvrđuje vlastitim životom. Ne riječi, već vjerodostojnost života pokreće ljude, prodire do srca, potiče na obraćenje.


Sam se iznenadio kad je Isusa ugledao u mnoštvu onih koji svoju bijedu javno priznaju i žele obraćenje. U dubini sebe je znao da njemu obraćenje ne treba.
Tko imalo uspije zaviriti u otajstvo Isusova poslanja, shvatit će da je to bio prirodni okoliš za misiju Sina Božjega. On je zapravo poslan svima bijednima, grešnima, prezrenima, gubavima, bolesnima, poniženima i osuđenima. Došao je na svijet kako bi ponio teret grijeha cijelog čovječanstva, da čovjeku vrati dostojanstvo djeteta Božjega, da mu pokaže put prema cilju.


Pojavljivanjem u takvom skupu pokazao je gdje mu je biti, s kime se družiti i što raditi. Premda svjestan svoje bezgrešnosti i posebnosti, Isus se pridružuje hodočasničkoj koloni grešnika. Upravo u takvoj sredini, Otac Nebeski javno obznanjuje Isusa svojim Sinom, njemu jednakog u ljubavi, milosrđu i čovjekoljublju.


Svakog krštenika sakramenat krštenja poziva da krene Isusovim putom,da se njemu supriliči u djelovanju i osjećanju, da postane, kao i Isus, otisak bića Očeva. Krštenjem je Isus uveden u svijet. Otac ga je javno objavio i priznao svojim sinom. Krštenjem svaki krštenik prihvaća Isusa kao svoj Put, Istinu i Život. Suradnjom čovjekova nastojanja i Duha Božjega, poslanje svakog kršćanina postaje vidljivo u osobnom životu, u zajednici i u društvu. Predvodi Krist, a za njim idu svi koji su njegovi, koji baštine njegov duh,njegovo sinovstvo i poslanje. Krista , kao ispunjenje Očeva obećanja, navještali su proroci, iščekivali vjekovi.


Došao je i ostao. Emanuel - Bog s nama, bivstvuje među svojim narodom od trenutka svoga rođenja, preko krštenja u Jordanu kad ga Otac javno uvodi u svijet dajući mu vjerodajnicu i objavljujući autoritet, po kome postaje PUT, ISTINA i ŽIVOT. Skriven u bijeloj hostiji i u čovjeku patniku, nad njim stalno grmi Očev glas: Ovo je Sin moj ljubljeni, njega slušajte i slijedite! Živjet nam je kao Isus, kako bi Otac nad svakim od nas mogao izgovarati: Ovo je sin moj ljubljeni, kći moja ljubljena!

 

s. Katarina Maglica OP