Izgubljeno i nađeno blago Ispis
Utorak, 10 Rujan 2013 10:18

24. nedjelja kroz godinu C – Izl 32, 7 – 11. 13 – 14; 1 Tim 1, 12 -17; Lk 15, 1 - 32

 

2013-09-01-Izgubljeno i nadjeno blago

Čim pročitah evanđeoski tekst koji nam pred oči stavlja sveti Luka, dvije riječi su mi poput bljeska sijevnule umom; OBRAĆENJE i LJUBAV. U jednom trentku se zapitah, Gospodine zašto tri prispodobe jedna za drugom? A onda odgovor, jedna bez druge ne ide, jedna se na drugu nadovezuju. Poznato nam je da je Krist propovijedao u prispodobama kako bi svoju misao mogao na što bliži i jasniji način približiti svome stvorenju, biću koje najviše ljubi, čovjeku.



Izgubljena i nađena ovca

Uzevši kao primjer ovčicu koja odluta od svoga stada i koju dobri pastir našašvši sav radostan nosi na svojim ramenima, Isus govori o neizmjernoj radosti zbog obraćenja griješnika. Grijeh obećava puno, daje malo a uzima sve. Pitamo se, nije li to doista tako? Čovjek koji se nalazi pred stanjem grijeha pomisli kako će nešto dobiti ako počini to zlo djelo, ali na koncu shvati kako je puno izgubio te osjeća golemu prazninu duše. Zato je neizmjerna radost zbog jednog jedinog grješnika koji se obrati nego li zbog devedeset i devet pravednika koji ne trebaju obraćenja (Lk 15, 7).



Izgubljena i nađena drahma

„Nađoh drahmu koja je bila izgubljena. Isto tako, kažem vam, bit će kod Božjih anđela radost zbog jednog grješnika koji se obrati“ (Lk 15, 9 – 10). Obraćenje u ovozemaljskome životu je nužno, jer čovjek što ga Bog poziva na dijalog sa sobom, jest bitno „grešnik“. Ono je dinamička stvarnost kršćanskog života i života čitave Crkve, ono je zajedničko djelo Boga i čovjeka.



Izgubljeni i nađeni sin

Na trećem mjestu evanđelist Luka nam donosi prispodobu o izgubljenom sinu. O ovoj prispodobi toliko je toga napisano i rečeno što nas ni najmanje ne iznenađuje kad je cijeli nejn sadržaj ispunjen ljubavju dobroga Oca, koji je ugledavši svog sina nakon povratka k svome domu, potrčao u suret k njemu, poljubio ga i pao mu oko vrata (Usp. Lk 15, 21). Svi smo mi djeca Božja, i svi smo mu jednako važni. Ne budimo kao farizeji koji su Isusu predbacivali da se druži s grješnicima, carinicima, skitnicama, bludnicima, lopovima, razbojnicima, opsjednutima... Ne osuđujmo, jer po onome kako budemo osuđivali i nama će se suditi.  Zajedno blagujmo kruh i vino. Sjednimo pod isti krov s Gospodinom koji je bekrajna ljubav i milosrđe. Njegova smo djeca i sve nas, kao Otac, i odbjegle i odane, s radošću dočekuje svojim beskrajno širokim zagrljajem. Budimo sretni jer su nam vrata Njegova utočišta uvijek otvorena, dok Njegov milosrdni osmijeh poput tople ljetne kiše blaži našu umornu i raskajanu dušu.

s. Ana Begić